Lažna obećanja bihevioralnog obrata

Laura Raim

Kriza nije potresla samo financijski sektor i svjetsku ekonomiju, nego i ekonomsku znanost. Neupitnu vjeru neoklasične ortodoksije u optimalnost tržišnih ishoda i racionalnost ekonomskih aktera demantirala je sama stvarnost. Mnogi se otad ogledavaju za alternativama kompromitiranoj neoklasici. Tako i bihevioralna ekonomija nalazi sve više zagovornika. No “alternativa” je po mnogočemu opasnija i od diskreditirane ortodoksije

Došla su teška vremena za prevladavajuću, takozvanu neoklasičnu ekonomsku teoriju. Ne samo da su otkrivene incestuozne veze njezinih stručnjaka s financijskim institucijamaⁱ, već je na svjetlo dana izbila i njihova odgovornost za aktualnu krizu. Samoregulaciju je opravdavala (kako su objašnjavali neprijeporni majstori discipline) savršena učinkovitost tržišta, koja i sama proizlazi iz nepogrešive racionalnosti aktera. Riječ je o bajci za malu djecu, bajci koju je uništila financijska kriza.

No spektakularno poništenje dominantne doktrine struci donosi samo nevolje. Određene alternativne struje, na kojima je pritisak navodno manji, zadovoljno trljaju ruke. Izgleda da se jedna od njih nalazi u osobito povoljnom položaju za zauzimanje mjesta nove dominantne doktrine: bihevioralna ekonomija (BE) ili ekonomija ponašanja.

Ostajući kompatibilna s većinom postulata ortodoksne ekonomske znanosti, ta škola u nju unosi saznanja iz bihevioralne psihologije. Zato brojni neoklasični ekonomisti računaju na nju, nadajući se da će ona osvjetlati obraz cijeloj struci. Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke (ECB), u tome ih ohrabruje. “Glavna pouka koju sam izvukao iz našeg iskustva jest da je opasno ovisiti o jednom jedinom sredstvu”, izjavio je na Konferenciji ECB-a o centralnom bankarstvu 2010. godine. “Moramo razviti komplementarna sredstva kako bismo poboljšali snagu našeg kadra. Za početak, moramo preispitati način na koji karakteriziramo homo economicusa u bilo kojem ekonomskom modelu. (…) Bihevioralna ekonomija oslanja se na psihologiju kako bi objasnila odluke donesene u kontekstu krize.” Trichet je propustio reći da bi se, prevedena u političke termine, ova teorija mogla pokazati još opasnijom od one čije greške tobože ispravlja.

Bihevioralna ekonomija iznosi tvrdnje koje su a priori očite, ali koje su sljedbenici liberalnog teoretičara Miltona Friedmana nastojali poreći: ekonomski akteri nisu besprijekorno racionalna bića koja donose odluke koje će najbolje maksimizirati njihov vlastiti interes. S jedne strane, oni dopuštaju da ih vode emocije, uvjerenja, intuicija ili pribjegavaju rezoniranju. S druge strane, oni ne žele samo povećati svoj vlastiti dobitak: moralne i društvene norme ponekad ih potiču da se pokažu kooperativnima, pa čak i altruističnima.

Financijski investitori ne uspijevaju izbjeći utjecaj kognitivnih pristranosti. Oni mogu usvojiti mimikrijske karakteristike, patiti od viška samopouzdanja ili dopustiti da na njih utječu živa predviđanja ili napadi panike. Čak i ako su uistinu racionalni, oni rijetko mogu riskirati i krenuti smjerom suprotnim od smjera tržišta. Implikacije takvih fenomena pobijaju teze o učinkovitosti tržišta, koje su blisko povezane s tezom o racionalnosti aktera. Doista, uzastopni mjehuri i bankroti dobro ilustriraju do koje mjere tržišta kapitala mogu bulazniti. U prvom redu, bihevioralnoj ekonomiji valja u najmanju ruku priznati to da je odvažna, jer izravno napada dva temelja neoklasične ekonomije.

Međutim, ideja da tržišta nisu čudesno učinkovita i da mi nismo sveznajuća računala nije nova. Još od vremena Johna Maynarda Keynesa, heterodoksni mislioci neprestano upozoravaju da je riječ o mitu, i to opasnom. No oni su vikali uprazno: kejnzijanci, institucionalisti, marksisti i regulacionisti bili su, i još uvijek jesu, previše kritični da bi ih se saslušalo.

“Plaćamo visoku cijenu za našu slijepu vjeru u moć nevidljive ruke”, ističe ekonomist Dan Ariely.ⁱⁱ Neoklasična teorija je “manjkava”, tvrde sa svoje strane njegovi kolege Robert Shiller i George Akerlof.ⁱⁱⁱ “Ona ne objašnjava zašto je ekonomija na roller coasteru (toboganu).” Izlažući “kako ekonomija stvarno funkcionira kada imamo posla s pravim ljudima”, dvojica autora knjige Animal Spirits izlažu ambiciozan program: “Postići ono što postojeća teorija nije znala realizirati.”

Jer, tvrdi bihevioralna ekonomija, ako se ponašamo iracionalno, pritom nismo ništa manje predvidljivi. Izvodeći pokuse u laboratoriju, oboružani ako treba i elektrodama kojima su ih opskrbili njihovi saveznici s područja neuroznanosti, suvremeni ekonomisti otkrivaju pravilnosti u našem ponašanju kako bi izradili modele individualnog odlučivanja koji će biti realističniji od neoklasičnih modela.

Uspon “nove” paradigme

Pioniri bihevioralne ekonomije su Daniel Kahneman i Amos Tversky. Od sedamdesetih godina naovamo, ti su izraelski psiholozi pomno katalogizirali kognitivne pristranosti koje, izobličujući analizu neke situacije, pojedince potiču da donesu iracionalnu odluku. Takav je primjerice “framing efekt”, pri kojem ispitanici različito ocjenjuju posljedice jednog te istog izbora ovisno o načinu na koji im ga predstavimo: “40 posto šansi za dobitak” ne rezultira istim efektom kao i “60 posto šansi da ćete izgubiti”. No tek suradnja s mladim američkim ekonomistom Richardom Thalerom osamdesetih godina označava dolazak bihevioralne ekonomije kao punopravne znanosti.

San o utemeljenju nove dominantne ekonomske struje na bihevioralnoj paradigmi zasad još nije realiziran. Međutim, već desetak godina njezine pristaše osvajaju teren, čemu svjedoči i nagrada Švedske banke u čast Alfreda Nobela koja je 2001. dodijeljena Akerlofu, a 2002. Danielu Kahnemanu. U Francuskoj je 2012. bihevioralni ekonomist David Masclet primio brončanu medalju Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (Centre national de la recherche scientifique, CNRS). Kognitivne pristranosti, koje su ortodoksni ekonomisti diskvalificirali kao puke “kuriozitete”, sada se ispituju u uvaženim akademskim časopisima. Bihevioralna ekonomija predaje se na najprestižnijim američkim sveučilištima: na Massachusetts Institute of Technologyju (MIT), kao i na Stanfordu, Berkeleyju, Sveučilištu u Chicagu, na Columbiji, Princetonu i naročito Harvardu. Institut za novo ekonomsko mišljenje (Institute for New Economic Thinking, INET), think-tank osnovan 2009. zahvaljujući 50 milijuna Sorosevih dolara, u svojim razmatranjima središnje mjesto daje bihevioralnoj ekonomiji. U Francuskoj prednjače Grupa za ekonomsku analizu i teoriju (Groupe d’analyse et de théorie économique, GATE) iz Lyona i Ekonomska škola u Toulouseu.

Ta disciplina tako postaje sve prihvaćenija u široj javnosti. Želeći razumjeti zašto donose toliko “loših” odluka, Amerikanci se bacaju na knjige poput Blink Malcolma Gladwella, Nudge Richarda Thalera i Cassa Sunsteina ili Predictably Irrational Dana Arielyja. Ariely, uostalom, svakog tjedna odgovara na najtrivijalnija pitanja čitatelja Wall Street Journala u sekciji naslovljenoj “Pitaj Arielyja”.

Ako je ekonomska znanost posljednjih godina bila “u najbolju ruku spektakularno beskorisna, a u najgoru ekstremno štetna”^iv, je li bihevioralna ekonomija bolja od njezinih ostalih inačica? Prekid intelektualne tiranije homo economicusa i potvrda neučinkovitosti tržišta jamačno predstavljaju pozitivnu promjenu. No kada teorija postane praksa, to je već sasvim druga priča. Jer bihevioralna ekonomija nije se pokazala ništa manje sklonom ponuditi svoje usluge poduzećima, financijskom sektoru ili javnim politikama od svoje velike, dominantne sestre. A njezine primjene, koje su u najboljem slučaju razočaravajuće, najčešće izazivaju… sumnju.

Ta se sumnja javlja prvenstveno među radnicima i potrošačima. Poduzeća, koja počevši od tridesetih godina koriste psihologiju u marketinške i reklamne svrhe, srdačno primaju posljednja otkrića bihevioralne ekonomije, koja osnažuju njihov manipulativni arsenal kojim se služe u odnosima s klijentima i zaposlenicima. Slavni konzultantski ured McKinsey predlaže tri praktične tehnike “kojima bi morao vladati svaki marketinški stručnjak”.^v Poduzeće za marketinška istraživanja Market Tools na svojim web-stranicama objašnjava da je pri određivanju maksimalne cijene koju su potrošači spremni platiti za neki proizvod bihevioralna ekonomija efikasnija od anketa. Drugim riječima, bihevioralna ekonomija omogućila bi određivanje najviših mogućih cijena. Ona također pruža načine na koje se klijente može potaknuti da na vrijeme plate svoje račune. Sankcioniranje neplatiša globama pokazalo bi se manje učinkovitim od igranja na kartu njihove sklonosti uspoređivanja s drugima, putem pisma u kojem stoji: “Vi ste jedna od rijetkih osoba iz vaše četvrti koja još uvijek nije platila svoj račun.”

Fehr Advice, njemački konzultantski ured koji je utemeljio Ernst Fehr, jedan od prvaka discipline, predlaže da se šefove poduči kako koristiti bihevioralnu ekonomiju za pregovaranje sa zaposlenicima, naročito o pitanjima vezanima uz plaću. Doista, bihevioralna ekonomija obiluje lekcijama na tu temu. Tvrdeći da klasični financijski poticaj, koji se sastoji od obećanja premije nastavnom osoblju po svršetku godine u slučaju dobrih rezultata, nije polučio rezultate, bihevioralni su ekonomisti iskoristili činjenicu da su pojedinci osjetljiviji na gubitak negoli na dobitak: Steven Levitt i Roland Fryer^vi dali su premiju profesorima na početku godine i zaprijetili da će im je na kraju godine oduzeti ako njihovi rezultati ne budu zadovoljavajući. Zatražiti od zaposlenika da na kraju godine vrate dio svoje plaće, eto “motivacijske” tehnike koja ima budućnost.

U dosluhu s financijskim sektorom

No paradoksalno, bihevioralna ekonomija daje prijedloge koji se najviše cijene upravo u sektoru financija, koji je naročito doveden u pitanje njezinim “otkrićima”. Bilo je dovoljno provesti selekciju: otkloniti definitivne zaključke o neučinkovitosti tržišta i sačuvati one, potencijalno unosne, koji se tiču ponašanja službenika. “Bihevioralne financije” tako su postale “nadopuna klasičnom baratanju vrijednosnim papirima”, prema web-stranicama INSEEC-a, trgovačke škole koja je u program svog poslovnog magisterija uvrstila “novo polje znanosti o financijama”.

Neki fondovi, poput JP Morgan Asset Managementa, koji je osnovan 1993. ili u Francuskoj CCR Asset Managementa, te principe primjenjuju odavno. Konkretno, bavljenje bihevioralnim financijama znači da investitori nastoje otkriti i ispraviti svoje kognitivne pristranosti i otkriti kako iskorištavati tuđe. U prvom slučaju, James Montier obećava pomoći investitoru da “ukroti svoje emocije” i da osnaži “mišić samokontrole”.^vii Drugi, više strateški pristup, koji je razvio Russell Fuller^viii, sastoji se od utvrđivanja je li nekim vrijednosnim papirima, zbog overshootinga ili undershootinga^ix ostalih investitora, određena preniska cijena.

Te strategije nekima možda omogućuju da zarade više, ali ni u kojem slučaju ne rješavaju pitanje neučinkovitosti tržišta. Ustvari, kao što je pokazala (istinski) heterodoksna ekonomska teorija^x, jedini način da spriječimo inherentno nestabilna financijska tržišta da posiju kaos u ekonomiji jest da ih drastično reguliramo, to jest da ograničimo poluge zaduživanja aktera, da odvojimo aktivnosti tržišta od kreditnih aktivnosti, da ograničimo kretanje kapitala itd.

No začudo, nijednu od tih mjera ne nalazimo u prijedlozima javne politike bihevioralnih ekonomista. Thaler, otac discipline, savjetuje ekonomski tim američkog predsjednika Baracka Obame, kao i vladu Davida Camerona u Velikoj Britaniji. On bi im vrlo lako mogao staviti bubu u uho da bi, ako želimo izbjeći nove udarce, bilo pametnije izolirati financijska tržišta. Ali ispada da Thaler nije samo profesor ekonomije na Poslovnoj školi Sveučilišta u Chicagu. On također, zajedno s Fullerom, upravlja investicijskim fondom specijaliziranim za bihevioralne financije…

Sveučilišta i banke spominju se, rame uz rame, u velikom broju CV-ja bihevioralnih ekonomista. Daniel Kent, profesor financija na Sveučilištu Columbia, bio je voditelj istraživanja “Equity” u Goldman Sachs Asset Managementu. On je također član akademskog vijeća Kepos Capitala i Allianz Global Investorsa. Što je on rekao o regulaciji? “Čak i ako investitori nisu savršeno racionalni i ako je vrijednosnim papirima sistematski određena preniska cijena, politike bi unatoč svemu morale biti obzirne spram tržišnih cijena.”^xi Drugim riječima: tržišta rade što žele, ali svejedno zaslužuju naše poštovanje.

Zapravo, nastavlja Kent, “iracionalnost i egoizam kontaminiraju politički proces”. I tim pokretom čarobnog štapića argument iracionalnosti okrenuo se protiv predstavnika političkih instanci. Dakle, nećemo biti iznenađeni velikom Montierovom idejom: “Oni među nama koji rade u polju financija morali bi polagati nešto poput Hipokratove zakletve, one koja kaže da nećeš nekome učiniti nešto nažao.”^xii Zašto se zamarati donošenjem zakona kada je dovoljno da traderi obećaju da će biti pošteni?

U svojoj posljednjoj knjizi Thaler i Sunstein idu toliko daleko da brane subprime kreditiranje: “Hipotekarni krediti s varijabilnom kamatnom stopom, čak i oni s teaser kamatnim stopama, nisu loši sami po sebi.” Idu i dotle da prihvaćaju naloge Louisa Brandeisa, bivšeg savjetnika Woodrowa Wilsona: “Danje svjetlo je najbolje sredstvo za dezinfekciju.” U prijevodu: rješenje je transparentnost, a ne regulacija. Neoklasičari će reći istu stvar.

Što je zajedničko ovim prijedlozima? Svi savršeno poštuju supremaciju tržišta te su stoga prirodno sumnjičavi spram regulacije. Ta sklonost proizlazi iz vrlo općenitog stava o ulozi javne politike, koju Thaler i Sunstein sažimlju u ideji nudgea.^xiii Nudge je “pogurivanje” ili prijateljsko poticanje koje iskorištava kognitivne pristranosti pojedinaca kako bi ih blago potakao da se opredijele za rješenja koja su u skladu s njihovom osobnim i, u isto vrijeme, s općim interesom, izbjegavajući pritom “preskriptivnost ili okrivljavanje”, kao što naglašava izvješće Savjeta za znanstvenu analizu (Conseil d’analyse scientifique, CAS).

“Protivimo se zabranama”, kažu Thaler i Sunstein. Komentirajući zakon koji zabranjuje određene zagađivače pišu: “Filozofija tog tipa ograničenja neugodno nalikuje na politiku sovjetskih petoljetki.” Za autore knjige, koji se opisuju kao “libertarijanski paternalisti”, bihevioralna ekonomija predstavlja dakle “srednji put” između fridmanovaca i kejnzijanaca: između potpunog laissez-faire liberala i velikih državnih intervencija postojalo bi mjesto koje nije “ni lijevo ni desno”, za prijaznu i razumnu “politiku pružanja ruke”.

Tim putem savršene neškodljivosti poslužio se Obama već tijekom svoga prvog mandata. Nije samo Thaler bio pozvan da savjetuje njegov ekonomski tim, već je Sunstein tijekom gotovo četiri godine vodio Office of Information and Regulatory Affairs, glavno tijelo federalnog aparata regulacije, naročito u domeni zdravstva, stanovanja i okoliša. Rezultat: prema istraživanju organizacije Center for Progressive Reform, Sunsten je tri četvrtine projekata koje su predložili članovi vlade prilagodio interesima industrijskih lobija.^xiv

“Pogurivanje” umjesto demokratske rasprave

Ne čudi da se ta filozofija svidjela britanskim torijevcima koji su 2009. vrbovali istog tog Thalera i stavili ga na čelo – Nudge Unita. Njegova je misija bila “ostvariti progresivne ciljeve na način kompatibilan s redukcijom vladinih troškova i opterećenja koje regulacija predstavlja za poduzeća i društvo”.^xv

Ni Francuska nije otporna na draži nudgea. CAS je 2011. istražio kako bi “više bihevioralnih poluga, poput težine koju ima usporedba s drugim ili inercija spram promjene” moglo biti iskorišteno da bi se “građane pozivalo da prihvate način života koji će više poštivati okoliš”. U izviješću Vijeća za ekonomsku analizu o zaštiti potrošača iz 2012., vrlo ortodoksni David Thesmar i Augustin Landier ističu “psihokognitivnu pristranost kućanstava” i pozivaju na sistematizaciju, naročito za pakete radničke štednje, “defoltno dobro odabrane opcije”, koja “nepažljivom potrošaču omogućuje da bude usmjeren prema dobrom odabiru, a da se pritom proaktivnog potrošača ne liši njegove slobode izbora”.

Potaknuti ljude da odabiru ono što je od općeg interesa – tome teži nudge. Zauzvrat, međutim, taj “opći interes” nikada nije definiran. Manje zagađivati planet bez sumnje je cilj oko kojega se svi slažemo. No može li se to reći i za prijedloge ekonomista koji koriste “pogurivanje” kako bi američke radnike naveli da više štede u svojim mirovinskim fondovima? Velik dio istraživanja na području bihevioralne ekonomije u SAD-u bio je usmjeren razvijanju takvih programa u velikim poduzećima, pa čak i tome da ih se učini obveznima. Povećati financijaliziranu štednju, to, bez sumnje, odgovara predodžbi koju financijska industrija ima o općem interesu… no to mnogo manje odgovara viziji makroekonomske racionalnosti koja ponekad zahtijeva da pojedinci ne štede više nego manje, kako bi se potrošnjom obnovila potražnja. Osim toga, privilegiranjem tog cilja napušta se rasprava o različitim mogućim modelima mirovine, jer se postulira da je sustav kapitalizacije najbolji.^xvi

Nudge ne voli politiku i uživa u iluziji da postoji izvan nje, u divnom svijetu “zdravog razuma” i “realnih činjenica”. Thaler tako predlaže da “ostavimo po strani pitanje treba li povećati poreze”^xvii, užasno i nepotrebno “stranačko” pitanje koje nas samo ljuti, “radije se bacimo na efikasnije ubiranje poreza”. Nudge ukida svaku demokratsku interakciju između naroda i njihovih izabranih predstavnika. Njegovi zagovornici “implicitno pretpostavljaju da je uzaludno pokušati politički uvjeriti biračko tijelo u osnovanost rada vlade”, piše sociolog Frank Furedi sa Sveučilišta Kent.^xviii “Umjesto demokratske rasprave, oni se opredjeljuju za subliminalne manipulacijske tehnike.” Kada neoklasični ekonomisti propovijedaju deregulaciju, privatizaciju i mjere štednje kroz smanjenje plaća, oni su svakako štetni. No, u najmanju ruku, oni samo daju svoje mišljenje, o kojemu se može javno raspravljati i koje se može pobiti. Nasuprot tome, njihovi bihevioralni kolege “demokratsku raspravu” jednostavno preskaču. Sigurni da znaju što je najbolje za opći interes, oni to nameću putem kondicioniranja koje se vrši izravno, na razini ponašanja svakog pojedinca. Britanski Nudge Unit može “promijeniti način na koji ljudi misle” – tako se, u posvemašnjoj nevinosti, raduje zamjenik britanskog premijera Nick Clegg.^xix Bismo li se doista trebali radovati zajedno s njim?

S francuskog prevela: Sana Perić